Antonio Plazibat se u Rotterdamu vratio tamo gdje pripada – među one zbog kojih publika ustaje sa sjedala i gleda ring bez daha. Nokaut protiv Anisa Bouzida u dodatnoj rundi na priredbi Glory 9 nije samo još jedna pobjeda u impresivnom nizu, nego završni kadar jedne duge, teške i prilično brutalne priče o upornosti.
Lako je klanjati se šampionima kad su zdravi, moćni i u pobjedničkom nizu. Ono što razlikuje velike od prolaznih jest ono što rade kad im se karijera razbije o prvu kost. A Plazibatu se doslovno razbila – o slomljenu ruku.
Od slomljene ruke do eksplozivne četvrte runde
U lipnju 2023. protiv Kevina Tariqa Osara borio se za privremeni naslov Gloryjeva prvaka teške kategorije. Umjesto pojasa, dobio je frakturu i dugu stanku. U sportu u kojem jedan poraz često briše sve što je bilo prije, pauza nakon teškog loma zna biti pogubnija od nokauta. Tijelo miruje, ali glava radi – sumnje, pitanja, strah od povratka.
Upravo zato je i ova borba protiv Bouzida nosila više od običnog rezultata. Nije se ispitivalo samo može li Plazibat ponovno pobjeđivati, nego je li nakon svega i dalje onaj isti, opasni teškaš koji je prije nekoliko godina uletio u GLORY i odmah postao “Newcomer of the Year” i dio “Fight of the Year” spektakla.
Odgovor je stigao već nakon nekoliko sekundi prve runde. Lijeva ruka odletjela je prema glavi Marokanca, Bouzid se srušio kao pokošen, sudac broji, publika diše kratko. Protivnik se digao, preživio i nastavio, ali Plazibat je tu dao ključni signal: eksplozivnost, refleks i hladnokrvnost nisu otišli nikamo.
Borba na rubu i karakter iznad svega
Druga i treća runda pokazale su da ovo neće biti lagan put natrag. Bouzid je odgovorio, krošei su letjeli u oba smjera, razmjene su postajale sve tvrđe. U drugoj rundi Marokanac je dokazao da nije došao po ulogu žrtve; u trećoj je izgledao bolje, agilnije, taktički zrelije. Plazibat se mučio, pogađao je, ali ne s istom lakoćom kao na početku.
Sudačke kartice govorile su svoje: 29-27 za Plazibata kod jednog suca, 28-28 kod preostale dvojice. Umjesto većinskog remija, Gloryjeva pravila bacaju ih u dodatnu, četvrtu rundu. I tu se ring pretvara u laboratorij karaktera.
Vidjelo se da Plazibatu ponestaje snage pri kraju. Pauza od velike scene, povratak nakon ozljede, tempo borbe – sve to naplati svoj danak. No upravo je u toj zoni, kad noge klecaju, a pluća gore, izvukao ono što razlikuje preživljavanje od pobjede. Na centru ringa počelo je obostrano mahanje, nitko se nije povlačio, udarci su letjeli bez kalkulacije.
A onda – rez. Plazibat kao da je u glavi povukao ručnu: dosta. Krenuo je u kombinaciju koja će ući u highlight-reel: osam čistih krošea u glavu Bouzida, jedan za drugim, bez predaha. Nakon osmog, Marokanac pada na pod, priča je završena. Brutalan nokaut, ali i brutalno jasan dokaz da se Splićanin ne vraća polovično.
Ta četvrta runda govori više o Plazibatu nego bilo kakva biografska crtica. U trenutku kad tijelo viče “stani”, a karijera ti je već jednom visjela na tankoj niti, on bira rizik. Ne čuva se, ne traži siguran prolaz, nego ide po prekid. To rade borci koji znaju da će ih publika pamtiti ili po pobjedama ili po načinu na koji su spremni izgubiti.
Za čovjeka koji je kao amater pokupio niz nacionalnih i svjetskih naslova, koji je u GLORY ušao kao lik kojega moraš gledati od prve pressice do zadnjeg gonga, ovaj nokaut je više od statistike. Sada ima 24 pobjede, od čega 17 nokautom, i pet poraza. Lijep broj za biografiju, ali puno važnija je poruka: ozljeda ga nije pretvorila u opreznog, “sigurnog” borca koji traži bodove umjesto završnice.
Plazibat stalno govori što misli, u ringu ne štedi ni sebe ni protivnika, a javno ne glumi skromnost kad za to nema razloga. U zemlji u kojoj se profesionalni borci redovito guraju na margine ili ih se sjeti tek kad nekoga nokautiraju, takav karakter zna biti teret – ali upravo to ga čini jednim od rijetkih pravih sportskih likova koje publika osjeća kao svoje.
San o naslovu prvaka svijeta i naslijeđu kakvo je ostavio Branko Cikatić ne gradi se jednim udarcem, pa ni s osam zaredom u glavu. No, nakon Rotterdama je jasno da ta ambicija nije floskula. Plazibat je pokazao da može preživjeti i ring i kalvariju s ozljedama, i da se u povratku ne zadovoljava time da bude “samo konkurentan”.
Jedna brutalna četvrta runda možda neće promijeniti lice svjetskog kickboksa, ali je itekako promijenila percepciju gdje je danas hrvatski teškaš. A to je, za početak, sasvim dovoljno.
